UKAZUJE LI FRANCUSKO IZVJEŠĆE O PEDOFILIJI NA SLIČAN OBRAZAC I U DRUGIM ZEMLJAMA?
Mislim da vijest iz Francuske o razmjerima pedofilije u crkvenim redovima, kao i o broju njihovih žrtava u razdoblju između 1950. i 2020. godine, nekako prolazi ‘ispod radara’, u sjeni COVID-19 situacije koja je ‘pojela’ sve druge bitne vijesti i sfere života.
Dakle, u tom razdoblju od 70 godina, u Francuskoj je oko 3000 svećenika i drugih crkvenih zaposlenika seksualno (na razne načine) zlostavljalo oko 300 000 djece i adolescenata.
Iz službenog izvješća napisanog na 2 500 stranica, proizlazi da je, tako, zlostavljano više od 4 000 djece i mladih svake godine. To praktički znači da je u Francuskoj svakoga dana, od 1950. g. do 2020. g., od strane svećenika zlostavljano 10-12 djece. Svakoga dana! A bilo je od tada više od 25 500 dana.
Također, spomenute brojke nude zaključak kako je svaki od 3000 svećenika, za svoje dugogodišnje svećenićke službe (cca 40 godina), u prosjeku seksualno zlostavljao i iskorištavao barem 70-80 djece i mladih! Najčešće su to bila muška djeca.
Nadalje, istraživanje koje je trajalo dvije i po godine, a u kojem su sudjelovali pravnici, liječnici, povjesničari, sociolozi i teolozi, navodi kako su ‘crkveni autoriteti na sustavan način prikrivali počinjene zločine’ te da ‘crkveni službenici ponekad nisu prokazivali zlostavljače čime su djecu dodatno izlagali riziku zlostavljanja stavljajući ih u blizinu i kontakt s predatorima’.
Prevedeno na jednostavniji jezik, ovo bi značilo da su najviši crkveni autoriteti u Francuskoj znali za ove zločine, ali da su ih zataškavali i, štoviše, imali razrađeni sistem kako prikrivati nezamislive strahote nad najranjivijima. Bilo da se radilo o premještaju svećenika u druge župe (kad bi ‘voda došla do grla’); bilo da se radilo o nemoralnoj sprezi sa svjetovnim vlastima; bilo da se radilo o drugim polugama prikrivanja, negiranja ili minoriziranja počinjenih užasa.
Pokušavam zamisliti jednog biskupa ili kardinala koji je znao što neki svećenici rade i koji, unatoč tome, šalje ‘nestašnog svećenika’ u drugo selo, mjesto, grad… Pokušavam zamisliti što se zbivalo u njegovoj glavi i njegovom srcu kad je odlučivao o tome, znajući da tim činom predatoru predaje nove desetke potencijalnih žrtava – ‘na izvol’te’.
I pitam se: Je li to moguće? Da, ne samo da je moguće, nego se to upravo i događalo. A možda se i danas, ovog trena, to isto događa u određenoj mjeri. I to ne samo u Francuskoj, nego i u mnogim drugim državama, uključujući i našu zemlju.
‘Kako je to moguće?’ mnogi se pitaju. Kako je moguće da se takvo što u tako ekstremnoj mjeri događa, nerijetko uz prešutni ‘blagoslov’ nadređenih iz samog vrha crkvene hijerarhije?
Razmišljao sam mnogo puta o tome i došao do jednog sirovog zaključka: Moguće je da se to događa toliko dugo i u tolikoj mjeri iz jednostavnog razloga što se tu radi(lo) o ne-kršćanima, tj. ne-duhovnim osobama, bez obzira na njihove titule, mantije ili mitre. Radi(lo) se, uglavnom, o osobama koje nipošto ne ljube ni Boga ni čovjeka. Radi(lo) se o osobama koji nemaju nikakve veze s Evanđeljem, a koje nisu zatvorile vrata zlu, nego su ih otvorile.
To su osobe koje je Isus nazvao ‘licemjerima koji čiste vanjštinu čaše i zdjele, a iznutra su puni otimačine, pohlepe…mrtvačkih kostiju i svakog truleža…’
Kao takvi, i nisu mogli ništa drugo nego biti bešćutni, bez imalo straha od čovjeka, a kamoli od nekog Boga.
Nekako slutim da se u vrhu francuske crkve (i ne samo francuske) nije mnogo promjenilo. Službene izjave tamošnjih biskupa kao što je ova: “Primit ćemo i proučiti zaključke ovog izvješća kako bismo prilagodili svoje ponašanje…”, ne zvuči odlučno i ne zvuči pokajnički. Zvuči zaista politički… Zvuči kao da su (neki ili mnogi) dobro znali za sve navedeno. Možda i pridonijeli tolikim razmjerima… Dok ‘krv nevine djece i dalje viče do neba’.
Jer ne radi se tu o ‘potrebi prilagodbe ponašanja’. Radi se o tome da trebaju vikati, odmah danas prokazati i predati civilnim vlastima na ispitivanje konkretna imena i prezimena za koje se (dobro) zna ili barem ozbiljno sumnja da su činili ili još uvijek čine grozne stvari.
Radi se o tome da treba preklinjati i žrtve koje (još) nisu izašle u javnost da kažu ime (svog) predatora koji je i dalje aktivan u službi i u neposrednoj blizini djece.
Radi se o tome da situacija vapi za izručivanjem počinitelja, a ne samo da se vrše kanonske istrage i kanonske suspenzije.To nije dovoljno. Ako treba, treba mijenjati i crkvene članke.
Također, radi se i o tome da se, osim dubokog žaljenja, trebaju donijeti i službene odluke o isplatama materijalne odštete onim ljudima za koje je dokazano da su zlostavljani. Barem da imaju za liječenje, uzdržavanje…jer su mnoge žrtve i danas bez posla, istraumatizirane i bolesne na razne načine. Velikim dijelom su to i logične posljedice stravičnih iskustava u najranijoj mladosti. Mnoge žrtve su oduzele sebi i život.
Čitam, pratim što se događa u raznim zemljama nakon otkrića ovako nastranih pojava. I rijetko kada nalazim javna priznanja i kajanja od strane konkretnih počinitelja iz crkvenih redova.
Na primjer, u Hrvatskoj od svega 5 otkrivenih slučajeva u posljednjih 30 godina…niti jedan od njih petorice svećenika, za koje je nepobitno utvrđeno da su seksualno napastvovali djecu i mlade, nije (barem) javno istupio, izrazio kajanje, tražio oprost…Nitko.
Umjesto toga, dobivali smo javna priopćenja nadređenih u kojima se izražava žaljenje i kako se prema počinitelju postupa prema tom i tom članku kanonskog zakona…
Osobno, tada bih počeo plakati od neopisivog osjećaja koji bi me obuzeo…
***
Zašto ovo pišem? Pišem zato jer vjerujem da će netko tko je trebao ovo pročitati, a još nije izgubio svoju dušu, biti potaknut, promijeniti se – i progovoriti. Jer šutnja jest ponekad zlato, ali ponekad je i smrt. Trajna smrt.
Pišem i zato jer znam da tu negdje oko nas, ili sasvim blizu nas, postoje ljudi koji su na ovaj ili drugačiji način, ogrezli o zločin, ali koji još uvijek mogu dobiti oprost, najprije od Boga…slično onom razbojniku na križu… Da, vjerujem da se mogu promjeniti…ako se iskreno pokaju… I predaju. Što god to za posljedicu nosilo sa sobom ovdje na zemlji. Da, što god…
Jer što čovjeku znači ako zadobije, uživa ili prevari sav ovaj svijet, a izgubi svoju dušu navijeke?
9.10.2021.