“Tada sam zazvao, Gospodine, tvoje ime iz dubine jame.” (Tuž 3:55)
Dobro jutro! Netom prije ovoga čitamo: ‘Tjerali su me kao pticu moji neprijatelji ni za što. Svaljivali su u jamu moj život, bacali na me kamenje. Vode su pokrile moju glavu; pomislio sam: Izgubljen sam.‘ (52-54) U trenutku najveće tame odgovor srca bio je govor vjere. Umjesto fatalističkog stava nevjernika: ‘Prokuni Boga i umri‘, čitamo predivan iskaz povjerenja u Božju pravednost, dobrotu i milost. Ohrabrimo se da u trenucima nevolje, koja svakome kad-tad zakuca na vrata, i mi možemo reći: ‘Ti si čuo moj zaziv: Ne zatiskuj svojega uha pred mojim vapajem! Bio si blizu mene kad sam te zvao; rekao si: Ne boj se! (56-57) Kad prolaziš kroz nevolje, a pomoć ne dolazi, nemoj klonuti duhom. Gospodin neće zakasniti, ali ga ti moraš sa pouzdanjem zazvati.