“Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti”
(Ps.133:1)
Da li je prirodno za kršćane da se okupljaju i neprestano žive zajedno? Rekli bismo da je to najnormalnija stvar na svijetu, no to zapravo nije cijela istina.
Božja nakana nije da Njegova Djeca žive okupljeni samo u tjelesno zajedništvo, nego i da “idu po svem svijetu”. Rasijani poput sjemena, tamo gdje se već nalaze ili tamo gdje ih Gospodin želi odvesti, kršćani trebaju biti oni koji će za Krista dosezati nespašene duše, a ne oni koji će smisao svojeg “spašenog života” pronalaziti u uskom krugu zajednice svetih.
Ne znaći to da kršćani ne smiju i ne trebaju razvijati blisko zajedništvo, niti da se trebaju otuđiti jedni od drugih. Baš naprotiv, vidljivo okupljanje zajednice svetih oko Božje Riječi i u slavljenju je privilegija i Božja milost.
Kršćansko okupljanje i suživot u suradnji i međusobnoj brizi, neophodan je i važan dio kršćanskog života, no nije i najvažniji…