Godinama susrećem mnoge kršćane koji su napustili zajedništva u lokalnim crkvenim zajednicama nezadovoljni nebiblijskim učenjima, protubiblijskim praksama, toleriranjem grijeha, nedostatkom ljubavi ili zbog već nekog petog, stotog ili tisućitog razloga.
Zapravo, nevjerojatno je koliko puno takvih ljudi ima. Pomislio bi čovjek kako su se ti svi pravednici okupili zajedno i utemeljili neku novu, doktrinalno i teološki ispravnu zajednicu. I da su se svi zdušno bacili na širenje radosne vijesti i spašavanje izgubljenih duša.
No, osim rijetkih pojedinaca koji su zaista oformili nove kršćanske zajednice ili kućne grupe, većina nezadovoljnika je ostala upravo to – nezadovoljni buntovnici kojima nitko i nigdje nije dovoljno dobar i pravovjeran ukoliko ne misli uvlas baš kao i oni.
Pa čak i tada teško da se može naći netko kadar zadovoljiti visoke kriterije koje nadmašuju i njihova vlastita dostignuća. Ostaju tako besplodni i izolirani, zaziru od svih i svima pronalaze mane. Jer, lakše je gledati trun u oku brata svojega, nego se vlastitim brvnom pozabaviti.
Postoje, moramo priznati, i sasvim valjani razlozi da bi se napustilo neko zajedništvo…