“Kako smo mi ljudi veeeliki i jaaako važni…” (nepoznat autor)
Razmišljam… S jedne strane, mi smo maleni, kratki i prolazni… To je, eto, i ljudska i Božja misao.
S druge strane, mi smo dragocjeni, bitni i neprolazni… Zbog dubine, širine i visine dragocjenosti, bitnosti i neprolaznosti…to je samo Božja misao.
Ta Božja misao, tj. istina vrijedi i za čovjeka koji sada sjedi u nekom svom kutku i plače zbog teške rane, razočaranja ili nepravde koja ga je snašla…
Ta istina vrijedi i za čovjeka koji je promašio, povrijedio drugog, počinio gadne, pa i najgadnije stvari u životu.
Da, i on je, u tom smislu, još uvijek dragocjen, bitan i neprolazan…pogotovo ako se nasloni na Božju istinu, tj. na Boga samoga. Jer jedino tako, u iskrenom zazivanju, priznanju i kajanju pred Njim, čovjek može doživjeti i shvatiti uzvišenu dragocjenost svog (darovanog) života.
Jedino tako može ‘oživjeti iz mrtvih’ i uvjeriti se da je Bog stvaran. I da mu je stalo do izgubljenih.
A svi smo mi, na ovaj ili onaj način, izgubljeni… dok se ne damo pronaći.
Posebno je u nezavidnoj situaciji samopravedan čovjek. To je onaj čovjek koji je uspostavio svoj normativ u kojemu nema mjesta za Boga. Ili ima mjesta, ali samo za prigodnu ‘dekoraciju’.
Bez živog predanja, takav nikada neće imati milosrdno srce, a uvijek će biti u nemiru i gorčini.
***
(Preporuka: Luka 7:36-50)