Prije gotovo dvije tisuće godina rimski je namjesnik Pilat upitao Isusa: „Što je istina?”, no nije imao strpljenja sačekati da mu Isus odgovori. Umjesto toga, Pilat je odmah postupio kao netko tko zna barem malo istine – oslobodio je Isusa jer na njemu ne vidje nikakve krivice. Samim time Pilat je predstavio stvarnost onakvom kakva jest, a to i je definicija istine. Netko negdje reče da „istinu treba otkriti, a ne izmisliti je“. Ona postoji neovisno o tome znamo li je ili ne kao što je i električna energija postojala prije nego ju je Tesla otkrio. Istina nadmašuje i kulturološke granice. Ako je nešto istina, tada je to istina za sve ljude, svugdje i za sva vremena. Netko može već nakon nekoliko ovih rečenica reći: „Dobro, to je tvoje uvjerenje, ali ne mora biti i moje.“ Međutim, istina je istina bez obzira kakvo je naše vjerovanje o njoj. Na istinu ne utječe ničiji stav. Ponekad ambalaža zna zavarati. Zna se dogoditi da neki drag, ponizan čovjek, pun ljubavi tvrdi nešto što je pogrešno. No to što je on drag, ponizan i pun ljubavi neće njegovu „nauku“ učiniti istinitom. S druge strane može stajati netko bahat, arogantan, grub i govoriti istinu, ali u uhu slušatelja istina se može činiti kao laž samo zato jer nije u koheziji s ambalažom. Dakle, istina negdje postoji i treba je otkriti. Opet ponavljam, treba biti oprezan da nas ono što vidimo ne prevari. Kako je bilo u vrijeme Isusa Krista tako je i danas – rijetki su bili na strani istine. Stoga, ostaje nam promisliti: Hoćemo li biti u stanju nositi se s istinom kada ju otkrijemo ili ćemo za tragom mnoštva prvoga stoljeća? Oni nisu razapeli glasnika istine već i samu istinu jer nije odgovarala njihovim uvjerenjima, očekivanjima, kulturi, sklonostima, načinu života… Ali istina je takvog kova da zna put i „iz groba“! Možda je na kraju ipak bolje postaviti pitanje: TKO JE, a ne što je istina?