(promišljanje o izazovu zajedništva kršćana u 21.stoljeću)
– peti dio –
Nakon što su jednom bez ikakve vlastite zasluge izbavljeni iz jame grijeha, i to bez ikakve mogućnosti da zadobiju oproštenje vlastitim snagama, sve što kršćani imaju zajedničko među sobom je plod duboke zahvalnosti i potpune odanosti svome Spasitelju.
Iz te se zahvalnosti rađa neugasiva ljubav prema Bogu koja onda oplemenjuje njihove duše ljubavlju prema drugim ljudima, baš onako kako su i sami od Boga primili ljubav.
Primjetimo kako ne gradimo mi u sebi ljubav prema drugima, nego je ta ljubav dar koji Bog po svom Duhu ugrađuje u srca onih koji su njegovi.
Međusobni odnosi građeni na ovom temelju zbog toga su i po svojoj formi i po svojoj naravi dijametralno suprotni odnosima koje među sobom stvaraju ljudi u svijetu.
Izvorni princip kršćanskog zajedništva tako više ne naglašava čovjekovo sebično “ja”, nego nesebično zajedničko “mi”…