Kao dve obale
oslanjamo se na istu reku,
svijamo vrbe nad njom
i divimo se njenoj snazi.
Kao dve obale
trajemo i ne srećemo se nikad,
jer smo se odvojili još na početku.
Slični i daleki, uvek se razumemo
i volimo se lepotom reke
i dodirujemo njenim talasima.
Premošćavaju nas drugi,
i brode između nas.
Nekada bliži, nekada dalji,
trajemo u čežnji,
i radujemo se u kliktajima rečnih ptica.
Ja vidim nad tobom sunce koje izlazi,
ti nada mnom sunce koje zalazi.
Kao dve obale
pod istim suncem, pod istim nebom,
nikada zajedno, a zajedno zauvek.
Samo pratimo tok reke,
samo se prepuštamo njenoj snazi,
samo se radujemo njenom sigurnom cilju.
Plačemo sa kišom nad vrbama,
radujemo se sa letnjim oblacima,
bole nas bujice,
odmara vetar nad rekom.
Kao dve obale,
znajući da ćemo se tek tamo
gde se ta čudesna purpurna reka
uliva u more spojiti sa beskrajem.
(2011.)