“U određeni čas sjede Isus za stol i apostoli s njim. On im reče: “Vrlo sam želio ovu vazmenu gozbu održati s vama, prije nego podnesem muku. Jer vam kažem: Ne ću je više jesti, dok se ne dovrši u Božjem kraljevstvu.” Tada uze čašu, zahvali i reče: “Uzmite je i razdijelite među sobom! Jer vam kažem: Odsad ne ću više piti od trsova roda, dok ne dođe Božje kraljevstvo.” Onda uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im ga govoreći: “Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas. Ovo činite u spomen na mene!” Isto tako uze poslije večere čašu i reče: “Ova čaša Novi je savez u mojoj krvi koja se prolijeva za vas.” (Luk 22:14-20)
Prilikom proslave blagdana Pashe, večer uoči svoje smrti, Isus je sjedio sa apostolima i izgovorio ove riječi.
On je tada izlomio kruh, uzeo jedan komad sebi, zatim je uzeo čašu sa vinom, otpio gutljaj i podijelio ostatak kruha i vina sa svojim učenicima…
Ovo je vrlo poznata priča, zar ne?
Mi smo već navikli slušati ove biblijske retke i objašnjenja tijekom godina.
Jeli moguće da o njima s protekom vremena više ne razmišljamo na pravi način?