O Oče moj Svevišnji!
To prispe u taj čas;
do mog srca tvoj glas,
uzvisja iskrene ljubavi.
I udaljeni me tad sni
oplahnu stvarnim mirom:
Dobrotom tiho nebeskog
okriljem blage istine…
Dok ti reči svetosti,
ne uznesu rose svitanja:
Tišinom davnih ponorja,
stazom rođenja svetlosti.
O Oče moj Svevišnji!
Verom sve se ozarilo,
tajnama plama oblačja
i sebe onda prepoznah
ko dete višnjih poklona,
pri milosti i strpljenju…
Nalik daru bića molitvenog,
dobrotom tvoga pogleda.
I plačem teško još i sad
da ovaj predivni glas;
mi vodene čari prinosi
od kojih više ne žednim.