“Daj mi, Gospode, spoznati moju svrhu i koja je mjera mojih dana! Daj mi upoznati kako sam prolazan!” (Psa 39:5)
Svi mi znamo da je čovjek smrtan i da ovozemaljski život brzo prolazi. Ali, također, svi mi ne posvećujemo dovoljno pažnje toj neumoljivoj činjenici.
Ne samo što znamo kako nitko od nas neće živjeti vječno, nego je našem umu jasno i to kako će neki među nama živjeti još samo neko kratko vrijeme.
I upravo nas ta neodređenost navodi da se opustimo i da nedovoljno ozbiljno prionemo razmišljanju o toj temi. A to je, priznajmo, tema koja nas je kadra itekako uznemiriti.
Naravno, ako dopustimo sebi da o njoj razmišljamo.
Jer, svatko od nas zna da baš on može biti slijedeći. I zna, također, da to “buduće vrijeme” može nastupiti već sad. Ne sutra ili za nekoliko dana, nego je sasvim moguće da nastupi upravo sa izgovaranjem ovih riječi. Možda sad, baš sad, nečiji sat otkucava posljednje trenutke života.
Nije li to zastrašujuće?