Prije nekoliko dana strašan je zločin potresao moj grad. Grad koji je sebe navikao nazivati pitomim, civiliziranim i mirnim. Grad koji sebe smatra europskim, prosvjećenim i kulturnim. Grad koji je takav, uistinu, nekada i bio. A takva je, sviđalo se to nekome ili ne, bila i zemlja u kojoj se taj i takav grad nalazio. No, sve je to prošlo svršeno vrijeme. Ta zemlja, baš kao ni taj grad, više ne postoje. Isto je doduše kamenje na kojem je sazdan, isti je i onaj asfalt po kojem hodamo, isto je i more koje ga oplakuje, ali u zbilji, taj se grad o kojem govorimo šutke uklonio sa ulica i trgova u samotna srca rijetkih zanesenjaka koji ga se još uvijek, sa čežnjom, sjećaju.
Bio je to jedan grad sretnih ljudi, ali i nekih manje sretnih. Bio je to grad radnika i seljaka, grad nekih poštenih i nekih manje poštenih ljudi, grad onih marljivih, ali i ponekih koji to nisu bili. Sve u svemu, bio je to jedan sasvim lijep grad u kojem se bez straha radilo i živjelo, slavilo i putovalo. Da, imao je taj grad i svoje negativce, poput svakog drugog grada. Bilo je u njemu i lopova, i neradnika, i probisvjeta i skitnica. Bilo je, kako to već biva, i organiziranog kriminala, tog tmurnog polusvijeta koji je naivne vrebao iz tame da ih orobi i porobi, no nikada do sada taj mračni polusvijet nije kreirao javno mijenje, diktirao trendove i šepurio se bahato pod jarkim suncem.
Usporedo sa društvenim promjenama i tranzicijom iz jednog političkog sustava u drugi, pod okriljem ratnih strahota, ali uvijek uz nedvojbenu, makar najčešće prikrivenu podršku vlasti, taj grad je umro. Bez povika, bez borbe, pred najezdom seljačina i beskurpuloznih pojedinaca što su se vješto nametnuli i još spretnije međusobno povezali, moj je grad kapitulirao. Ono malo takozvane “urbane inteligencije”, kako se u bivšem sustavu tepalo ondašnjoj društvenoj kremi, pokazalo se nedoraslim i nesposobnim oduprijeti navali divljaštva, nekulture i sirove poduzetnosti nekih novih podobnika. A oni su, gotovo preko noći, zaposjeli čelna mjesta i započeli eutanaziju svega što je makar imalo vrijedilo. Šutnja i uzmicanje kulturnih pred nekulturnima, mirnih pred nasilnima, pasivnih pred agresivnima, prošlo je nečujno ispod radara medija koji su do tada već postali produžene ruke novostasalih moćnika.
Ali, ako ste pomislili kako je ovo priča o politici, prevarili ste se. Nije taj grad ubila politika, nego kriminal. Invazivan i nasilan, kriminalni se talog uzdigao na površinu i kontaminirao sve pore društva. Onog dana kad je preuzeo medije u svoje pohlepne ruke širom je otvorio vrata bezakonju i nemoralu svih vrsta. A od posljedica tog gnjusnog čina danas nitko nije pošteđen. Štoviše, nakon svega trideset godina, državni sustav namijenjen zaštiti građana metastazirao je u zaštitnika mutnih poslova i postao tek neuvjerljiv paravan pred licima naivnog pučanstva.
I kako to već u životu biva, jedno zlo nužno proizvodi drugo, pa treće i ubrzo ne samo da je nestao svaki spomen na jedan lijep i privlačan grad, nego su se i njegovi stanovnici kameleonski prilagodili novonastalom dobu. Uistinu, samo je tako moguće objasniti montipajtonovski igrokaz što ga ovih dana mediji poturaju nazivajući zlo dobrim, a dobro zlim, i ne hajući nimalo za ljudske živote koje bjesomučnom harangom nemilosrdno uništavaju.
Bila je, znate, u onom gradu jedna obitelj sa svim predispozicijama loše budućnosti. Duboki ožiljci iz prošlosti i nepodnošljiva težina življenja sa bremenom koje nitko nikada ne bi trebao nositi prouzročili su ogromne patnje i neke dobre, ali nažalost i neke pogrešne životne odabire. I nisu u tome bili usamljeni. Takvih je obitelji uvijek bilo i biti će ih. Ali na ovaj ili onaj način, u surovom svijetu naprasno nametnutog “novog doba”, sve loše za njih kao da je postalo još gore. Moglo bi se kazati kako je njihova nesreća bila u tome da su se kao nefunkcionalna obitelj zatekli u nefunkcionalnom društvu. Sustav koji ih je trebao zaštititi i pomoći im pokazao se neučinkovit i kontraproduktivan. Poput mnogih drugih, i oni su pokušali uzeti ono što im život pruža, ponovo čineći neke dobre, ali i neke loše korake. A onda se dogodila tragedija.
Neću pisati o okrutnom trostrukom ubojstvu. O tome se već i previše pisalo. Neću, također, govoriti ni o ubojici koji je suočen sa neizdrživim pritiskom zlostavljanja upao u takvo duševno stanje da se odlučio za vrlo logičan, ali krajnje pogrešan korak. Umjesto zgražanja nad jezivim zločinom koji zaslužuje svaku osudu ispripovijedati ću vam o još gorem i strašnijem zločinu koji se i dalje nesmetano odvija pred vašim širom zatvorenim očima. O zločinu kojega bi se grad moje mladosti sramio, a ljude koji ga provode javno izvrgao osudi i spriječio u njihovom bezumnom divljanju.
Da, dogodio se i događa se veći zločin od smaknuća tri dragocjena ljudska života. Pred našim očima odigrava se eutanazija savjesti čitavog jednog grada – grada koji više nema suosjećanja ni prema žrtvama, a žrtve su u ovoj priči svi učesnici ovih tragičnih događaja, bez iznimke. Događa se to na svim razinama, i u sredstvima javnog informiranja, i na društvenim mrežama, i u uličnim razgovorima, baš kao i u glavama pojedinaca. U sve pore društva instaliran je pakleni kaos mržnje i nepraštanja. Medijska hajka odavno je premašila sve granice dobrog ukusa i korektnog novinarskog izvještavanja. Javnost, kažu oni, ima pravo znati, pa se novinari vođeni tom premisom grubo istrgnutoj iz konteksta novinarske časti, bezobzirno natječu tko će izvući više pikanterija iz životnih priča svih učesnika. Tako žrtvom postaju svi, a najviše oni koji su najmanje mogli ili znali utjecati na sprječavanje krvoprolića. Objavljuju se tako beskonačni izvještaji, recikliraju se do iznemoglosti dostupne činjenice, povrijeđujući time svako ljudsko dostojanstvo i pravo na privatnost onih koje su ovi nemili događaji povrijedili.
Žalosno je to reći, ali čini se kako zaista više nikoga nije briga kakve duševne patnje i kolike neugodnosti pod pritiskom besprizornog senzacionalističkog olajavanja doživljavaju najbliži članovi obitelji svih učesnika ove tragedije. Pomama samopravednosti zasula je i društvene mreže pa sveznajući dežurni dušebrižnici bespoštedno dijele packe i savjete jedni drugima, ali i rodbini i prijateljima unesrećenih. Nitko se pri tome ne pita kako to ovi ljudi podnose i neće li možda, isprovocirani bezrazložnim pritiskom, netko od njih podići ruku i na sebe? O dobrobiti drugih, naime, ostrašćeni pojedinci ne misle, niti ih je za to briga. Oni su samo sebi važni. Nanjušili su krv i dobili priliku da svijetu pokažu kako i oni nešto znaju i mogu. Ali ono što ne razumiju jest činjenica kako brutalnošću svojih postupaka nimalo ne zaostaju za zlostavljačima koji su svoju glupost bespotrebno platili životom.
Da, dogodio se i događa se veći zločin od smaknuća tri dragocjena ljudska života. Pred našim očima odigrava se eutanazija savjesti čitavog jednog grada – grada koji više nema suosjećanja ni prema kome.
Prije nekoliko dana strašan je zločin potresao moj grad. Grad koji sebe naziva pitomim, civiliziranim i mirnim. Grad koji sebe smatra europskim, prosvjećenim i kulturnim. Grad koji je takav, uistinu, nekada i bio. A takva je, sviđalo se to nekome ili ne, bila i zemlja u kojoj se taj i takav grad nekada nalazio. No, to je prošlo svršeno vrijeme.
Kambelovac, 14.01.2020.