(promišljanje o izazovu zajedništva kršćana u 21.stoljeću)
– četvrti dio –
U uvodu smo govorili o razlikama između očekivanih plodova zajedništva i onih stvarnih plodova koje imamo priliku iskusiti.
Nabrojali smo i deset najčešćih zamjerki koje kršćani, pogotovo oni mlađi i slabiji u vjeri, upućuju kršćanima u kršćanskim zajedništvima kojima pripadaju ili su im pripadali.
To su redom:
- nanovorođeni kršćani ne žive valjan i ispravan kršćanski život
- samo odabrani pojedinci su kvalificirani služiti
- moj život je samo moja stvar
- družiti ću se samo sa onima koji mi odgovaraju
- ako se previše otvorim – nastradati ću
- nema savršene crkve – držati ću se po strani
- od njega/nje nemam što korisno naučiti
- on/ona me nikada ne nazove da me pita kako sam
- drugi su uvijek krivi za moje probleme
- ne treba meni ovakva crkva
Prije nego krenemo dalje, pročitajmo jedan Biblijski redak kao uvod u današnju temu. Vjerujem da ga je dobro imati na umu dok razmišljamo o prigovorima na kršćansko življenje.
“Jest, nijedan čovjek na zemlji nije tako pravedan da bi činio samo dobro i nikada se ne ogriješio.” (Pro 7:20)
Sa ovim na umu danas ćemo razmotriti treći prigovor kršćanima i kršćanskim zajedništvima koji podjednako upućuju ljudi nezreli u vjeri, kao i oni ogrezli u nepriznatom grijehu, a taj prigovor glasi:
“Moj život je samo moja stvar”