Predgovor autora:

Uozbiljite se!

“Lijepo sam te svjetovao u danima mirnim,
al’ ti mi reče: ‘Neću slušati!’
Tako se vladaš od mladosti:
ne slušaš glasa mojega.”
(Jeremija 22:21)

Više od sedam godina svakoga jutra bilježim na papir po jedno kratko promišljanje na temu Božje Riječi – Biblije. Čudesno je, i potpuno je nadnaravno, što u posljednjih sedam godina nije prošao ni jedan jedini dan u kojem nisam izabrao neki Biblijski redak i potaknut njime ispisao kratko promišljanje. Tu i tamo desilo bi se, doduše, da tekst ne bih napisao odmah ujutro, nego tijekom dana, no takvih je trenutaka srećom bilo samo nekoliko.

Duboko vjerujem kako ta neobična ustrajnost nije slučajna, jer ona meni nije svojstvena. Ja, naime, ne pokazujem ni priližno takvu ustrajnost i discipliniranost u bilo čemu, a kamoli da bih bio kadar u svojoj snazi i bez izvanjskog utjecaja svakodnevno pisati smislene tekstove na tako odgovornu i zahtjevnu temu kao što je to Božja Riječ. Uistinu, sama Božja milost na djelu je ona koja me pokreće, motivira i hrabri da istrajem, dajući mi riječ u “pero” i onda kada sam posve siguran kako mi je nemoguće sastaviti zajedno dvije smislene rečenice, a kamoli čitav tekst. Zato svu slavu dajem Bogu i prisnažujem njegovo vodstvo i zaslugu za sve dobro što nađete u ovoj knjizi. Njegovo je to djelo, a ne moje!

Ali prije nego započnete čitati ovu knjižicu želim vam još nešto reći. Dok ispisujem te jutarnje retke jedna je misao u meni uvijek prisutna: duboka bol i zebnja koja me obuzme svaki put kada razmišljam o načinu na koji se prema Bogu odnose ljudi oko mene.

Ali da ne bi pomislili kako sebe hvalim, ja svoj vlastiti odnos prema Gospodinu ne smatram zadovoljavajućim, jer vidim kako mi u tome treba još mnogo rasti. Zato mi ne pada na pamet da bi se njime pred vama hvalio ili da bih samoga sebe smatrao boljim i uzvišenijim od drugih ljudi. Nipošto! Ja nisam neki superduhovni kršćanin koji nikada ne griješi i uvijek sve radi na najbolji mogući način. Kamo sreće da je tako! Ali nije. Štoviše, moja vlastita slabost i suočavanje sa mnogim kušnjama, ne samo kroz pobijede, nego još više kroz posrtanja, poneke grijehe, pa čak i padove, čini da dobro vidim sa kakvim se neprijateljskim smicalicama i pogibeljnim lažima svakodnevno susreću mnogi iskreni kršćani.

Zato, ako, govoreći o tome, u istoj rečenici spomenem žito i kukolj, sluge Božje i vukove u ovčijoj koži, to nije zato što je mene netko povrijedio ili razočarao, nego zato što uviđam kako mnogi biju tu istu prastaru bitku i trebaju pomoć i ohrabrenje da ustraju na ispravnom putu.

No, koji je put ispravan da bi njime vrijedilo ići?

Zasigurno, reći ćete, to je Isusov put. Put kojega je on navijestio, o njemu naučavao i na njega pozivao sve one koji su ga ikada bili voljni čuti i poslušati. U pravu ste. No, zar nije danas previše onih koji kažu za sebe kako idu tim uskim i trnovitim putem, a zapravo su na prostranom putu propasti? Možete li biti sigurni da možda i vi niste na tom istom širokom putu? Jer je previše oko nas stasalo krivih učitelja i osoba sumnjivih motiva što su se izlaktali na vodeće pozicije u mnogim kršćanskim zajednicama. Rezultat je nered: mnoštvo zavađenih kršćanskih zajednica, nepregledno more raznorodnih denominacija i stotine nekompatibilnih teologija od kojih svaka za sebe tvrdi kako samo ona posjeduje istinu i ispravno tumači onu jednu, jedinu i nezabludivu Bibliju koja nam je dana.

Neću vam lagati, niti škakljati uši. Kršćanstvo dvadeset i prvog stoljeća izvitopereno je i iskvareno do krajnjih granica. Previše ljudi slijedi nauke svojih crkava, denominacija ili pastira, a premalo slijedi istinskog, živog Isusa! Čini se da se ovo vrijeme ne razlikuje puno od vremena u kojem je Isus došao na zemlju da bi nam ponudio pomirenje s Bogom. Poput farizeja tada, i danas crkveni velikodostojnici više paze da pastva slijedi njih i uvriježene obrasce ponašanja, nego što se trude tu istu pastvu poučiti da se nauči samostalno čuti i poslušati što im govori glava Tijela – Krist. Uistinu, nitko od nas nije pozvan slijediti nijednu crkvu, nijednu doktrinu i nijednog čovjeka, bez obzira nazivao on sebe svećenik, pastor, starješina, biskup, apostol ili sluga Božji. Ako smo nanovorođeni, mi uistinu jesmo sveto svećenstvo, posinjena Djeca Božja predviđena i pozvana da slušaju zapovijedi Gospodina Isusa, a ne nauke ljudske! I nije li nam sam Isus, prije nego što će biti uznesen na Nebo, obećao poslati svog Duha “da nas uvede u svu istinu”? Nije li taj Duh Gospodnji danas ovdje, među nama? I zar on nije naš vodič, tješitelj, savjetnik i učitelj? Zašto onda dozvoljavamo sebi da nas drugi ljudi uče tom glasu kazati: “Neću te slušati!”?

Ljubljeni u Gospodinu, uozbiljimo se! Vremena su zla i ne smijemo se sada igrati crkve. Tko živi po svojim požudama ili sluša nauke učitelja koji ne pozivaju na pokajanje, posvećenje i sveti život neka se ne vara – takvi neće baštiniti život vječni, jer neće biti posvećeni, opravdani i oprani krvlju Kristovom u onaj dan.

Hodajte zato kroz život otvorenih duhovnih očiju i nemojte smetnuti sa uma da sotona kao ričući lav kruži oko nas gledajući koga da proždere.

Pozivam vas zato da pozorno čitate ove tekstove i dobro razmislite odnosi li se nešto od napisanoga i na vas. Moram biti iskren i priznati kako mnogi od ovih tekstova i mene optužuju, iako su izašli iz mojih prstiju, pozivajući i mene samoga na pokajanje, odvraćanje od grijeha i napuštanje krivih stavova i praksi.

Završavam sada onim istim riječima kao i uvijek, sa željom da vam budu na ohrabrenje i korist.

Budite, dakle, otvorena uma za svjedočanstvo Božje Riječi, te kritički preispitajte sve što sam napisao. Zadržite ono što je vrijedno i odbacite sve ono što možda odstupa od istinite i nepromjenjive Riječi Boga živoga.

Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!

KNJIGU U .pdf FORMATU MOŽETE PROČITATI OVDJE !