Rastuži narod uvijek iznova smrt nekog izvrsnog glazbenika, glumca ili neke druge omiljene javne osobe. Neke to dotakne toliko da im posvete i poneku pjesmu ili možda kakvu prigodnu pripovjetku. Ima tako napisana riječ neku skrivenu moć da dodirne tu i tamo srce nekog čovjeka učinivši da možda jače i dublje razmisli o praznini koja iza takve osobne neminovno ostane. No, zapita li se itko o tome kamo koračamo i zbog čega živimo?
Ako je vjerojati nekrolozima, umrli je bio dobar čovjek. No, što to uopće znaći biti dobar? Možemo za života učiniti mnogo dobra, pa ipak, sve naše vrline i sve što dobro u životu uradimo neće baš dugo trajati. Jednom kada odemo, sve za što smo živjeli i što smo radili prestati će biti važno. Sa sobom ionako nećemo ponijeti ništa. A oni koji su nas voljeli, pamtiti će nas tek neko vrijeme, dok ne zaborave ili dok i oni ne odu za nama.
No, zar uistinu te isprazne riječi poput: ‘biti uspješan’, ‘slavan’, ‘bogat’ ili ‘dobar’, opisuju smisao života? Zasigurno ne! Život je više od tijela i odijela, više od zabave ili napornog rada. A sve što je čovjek ikada napravio ima svoj rok trajanja – čak ni piramide nisu za vječnost!
Stoga je dobro ovakve trenutke prisjećanja na neke drage i dobre ljude oplemeniti i pokojom mišlju o onome što slijedi. Jer, smrt nipošto nije kraj. A o tome kamo idemo poslije, kada se zlatna nit prekine, a oći nepovratno utrnu, valja razmišljati još sada. Dok ne bude prekasno…
Zapitaj se zato: tko smo mi to zapravo…i kamo idemo? Ne znam gdje je na koncu završio ovaj koga smo upravo ispratili, ili kamo će jednog dana otići onaj koji ga sada ispraća. Jedno ipak znam: naša ih ljubav neće i ne može spasiti. Ali postoji Jedan čija ljubav to može. Znam da i ti znaš za Njega, no poznaješ li ga osobno?
Zoran Bijelić, Split, 08.02.2015.