“A mnoštvo vjernika bilo je jedno srce i jedna duša. Nijedan nije govorio za svoje imanje da je njegovo, nego im je sve bilo zajedničko.” (Dj 4:32)
Dobro jutro! Razmislimo o točnom značenju ovog retka. Ovi ljudi nisu prestali biti vlasnici svojih imanja. Oni se nisu odrekli imovine i predali je u ruke nekom vjerskom vođi. Nisu se udružili u nikakav kibuc, zadrugu ili sektu u kojoj bi sve bilo svačije. Jer kada je svačije, onda je ničije. Također, oni nisu bili ni robovi nekog pravila ili nauka. Baš naprotiv, bili su slobodni! A koga Isus nije oslobodio, on tu slobodu ne može razumjeti! Zbog ljubavi Božje u sebi, zbog Duha Gospodinovog kojega su bili puni, postali su ‘jedno srce i jedna duša’. Iz te je ljubavi dijeljenje postalo prirodno poput daha. Samo su u takvom ozračju sve njihove potrebe mogle biti ispunjene.