“Ljubav neka je bez pretvaranja;
zazirući od zla prijanjajte uz dobro;
bratskom ljubavlju ljubite jedan drugog;
poštovanjem jedan drugoga pretječite.
U revnosti ne budite mlaki;
u duhu budite revni;
Gospodinu služite!”
(Rim 12:11-12)
Ljubav u Crkvi Božjoj ne dolazi od čovjeka! U naravnom čovjeku, znamo i sami, nema ničeg dobrog. Takav čovjek i kada ljubi, ljubi sebično. A to nije ljubav na kakvu smo pozvani.
Ljubav koja krasi kršćane Božja je ljubav. Ona se ničim ne može nadomjestiti, niti se može valjano oponašati.
Može se, doduše, stvoriti privid ljubavi koji će trajati neko kratko vrijeme, ali će prva nevolja ili nezgodna situacija unutar zajedništva učas isprovocirati drugačiju reakciju.
A kako to završava znamo i sami – mnogo smo povreda, sukoba i lomova unutar zajednica do sada vidjeli, a i vidjeti ćemo ih još. Jer čelik se brusi čelikom, a čovjek čovjekom – sve dok ne postigne sklad u srcu koji može donijeti samo i jedino Bog.
Zato se i pravo, nehinjeno zajedništvo mora temeljiti na ljubavi Božjoj.
To je ona ljubav koju smo iskusili kako nam prašta grijehe i plaća cijenu grijeha za nas.
To je ona ljubav za koju tvrdimo da je sišla u naše srce i učinila nas novim čovjekom.
Uistinu, ako smo nanovorođeni ta se ljubav nastanila u nama i teži da se ispolji. Nemoguće je postati Dijete Božje, a ostati jednak svijetu. To znamo jer to očima vidimo, a jednako nam tako svjedoči i Božja Riječ, Biblija.