“Zar ćeš to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu?”
(Iza 58:5c)
Religiozni ljudi tvrdo drže do vanjskog obličja pobožnosti. Oni misle da su izvanjskim poštivanjem zadanih normi ispunili onaj minimum koji se zahtjeva od njih. A čine to samo zato ne bi li ih i Bog i dežurni dušebrižnici ostavili na miru.
Stavimo na stranu zadovoljstvo ili nezadovoljstvo njihovih duhovnika takvom praksom. Što god oni rekli, to ne obavezuje Boga.
Ali ako bi ih Gospodin zaista ostavio na miru, umrli bi u svojim grijesima! Neće im se, naime, uračunati djela koja su činili, nego jesu li imali želju srca da ugodi Bogu i da li su bili poslušni Božjim, a ne ljudskim zapovijedima.
Na našu sreću, Bog ne odustaje lako od ljudi izgubljenih za vječnost. A takav je svaki koji se uzda u ljudsku tradiciju umjesto u živog Boga.