kada si jutros prošao pored mene,
okrznuo me pogledom
i tek reda radi upitao: “Kako si?”,
ni čuo nisi tišinu iz mojih usta.
ali da si me samo pogledao
ne bi me morao pitati:
znao bi da je bol
bila prejaka za odgovor.
da si me tada samo pogledao
i zadržao pogled na mom licu
barem trenutak ili dva,
spazio bi moje zacakljene oči.
o da samo nisi produžio
tako zamišljen
i dalek poput stranca!
mogao si, o mogao si brate…
ali nisi.
da li si i ti ponekad tužan?
i čezneš li ikada
za sućutnim pogledom,
i toplom riječi utjehe?
o znaš li dragi brate
kako je ružno biti tužan?
i znaš li kako je to
hodati neprimjećen?
a dok si žurio ka onim ljudima
širokih osmjeha,
niz moje je lice kanula
jedna suzdržana suza.
nisi ti bez ljubavi, brate
i nije da ne mariš!
ja poznam tvoje srce,
ali, reci mi:
ljubiš li me Njegovom ljubavlju?
Zoran Bijelić, Split, 21.09.2011.