snivam tišinu krošanja
u vrtu zaboravljenom,
neprežaljenom.
kroz izmaglicu djetinjstva,
skriven od pogleda
titra spomen na tihi glas
kojim me dozivaš k sebi…
gle, bljesak sjećanja
tka veo da zakrije Kradljivca,
dok tajnoviti vihor vremena
razotkriva Tvoju brižno ispruženu ruku…
bio sam dječarac sanjar
maštom zaokupljen,
od zla nezaštićen,
za vječnost izgubljen…
tihe su, tihe
bile krošnje
u vrtu moga djetinstva
i znam:
dok sam stremio biti svoj –
Ti si me promijenio.
već dugo izmaglica
ne skriva od pogleda
Tvoj tihi glas,
a zlatno lišće u vrtu moje mladosti
radosno pripovijeda
o vremenu nespokoja
u kojem sam Te upoznao.
Zoran Bijelić, Split, 13.09.2011.g.