Jer šteta je propustiti poklonjeno vrijeme. Ono je uistinu kratko i prije bismo mogli reći da smo kao turisti na ovom svijetu koji su na proputovanju odsjeli na par dana ili tjedana u nekom hotelu. A onda – napuštamo svoje sobe i sve ostalo…
Bez obzira na sve prepreke, tegobe, razne nepravde, životne potrese, razočaranja, na kratkoću zemaljskog trajanja…da, lipo je živit, a još je više lipo – bit živ.
Pa bit zahvalan za svako novo buđenje, za svaki novi dan, prizor, susret, razgovor, za Riječ odozgor, za otkrivenje, snagu, radost, pribranost…
Jer šteta je propustiti poklonjeno vrijeme. Ono je uistinu kratko i prije bismo mogli reći da smo kao turisti na ovom svijetu koji su na proputovanju odsjeli na par dana ili tjedana u nekom hotelu. A onda – napuštamo svoje sobe i sve ostalo…
Tada nosimo sa sobom samo ono što smo u tom ‘hotelu’ dobili, a ne može se rukama opipati.
S tim da to što smo dobili ne mora biti – ‘samo’. Može biti i ‘sve’ – sve što čovjeku treba, a ne propada ni nakon napuštanja hotela.
To je ta više nego dobra ‘stvar’ s Bogom i njegovim mnogim darovima na koje smo, za vrijeme boravka u hotelu, u nekom (iznenadnom) trenutku obratili pažnju i otvorili…
Jer onaj tko se ne boji otvoriti svoja vrata i prozore, obično mu kroz sive oblake grane sunce. Ono sa zadovoljstvom obasja njegovu ‘sobu’ zrakama kakve nije dotad poznavao, a niti ih je mogao sam sebi dati.
Tako, kad dođe vrijeme, napušta hotel, ali ne s ‘praznim džepovima’, nego sa srcem punim Onoga koji je strpljivo čekao obasjati ‘sobu’ punu krhkog posuđa i mračnih kutaka.
Da, lipo je živit, a još je više lipo – bit živ. Pa koliko Bog da.
Dražen Radman, 19.01.2021.g.